Tko je odgovoran za tvoj (ne)uspjeh

Dugo sam htjela obraditi ovu temu, a onda sam jučer naišla na Facebook status Elizabeth Gilbert (ako se više od 700 riječi može nazvati statusom). Sigurna sam da ću uskoro napisati blog post na ovu temu, a do tada u nastavku slijedi Elizabethina priča (prevedena na hrvatski) koja jako dobra prenosi poantu.

(…)

U ranim devedesetima bila sam neobjavljeni, nepoznati pisac koji živi u New Yorku…u prijevodu, bila sam konobarica. Radila sam u jeftinom talijanskom kafiću u Villageu i od svih poslova koje sam ikada imala, taj je bio jedini kojeg sam mrzila.

Nisam mrzila svoj posao jer mi je konobarenje bilo ispod časti. (Naprotiv, godinama sam radila kao konobarica i obično uživala u tome.) Ne, mrzila sam svoj posao zato što su menadžeri restorana bili ljuti, zastrašujući ljudi. Energija u restoranu je bila agresivna i negativna. Svi koji su radili u restoranu su bili nesretni i potlačeni i – iako sam pokušavala – nisam se uspijevala sprijateljiti ni sa kim…niti gostima, niti zaposlenicima. S druge pak strane, plaća je bila u redu i imala sam određenu kontrolu nad svojim radnim vremenom što je značilo da se mogu posvetiti pisanju.

Živjela sam u malom stanu u East Villageu s prozorom koji je gledao u cigleni zid. Također, imala sam dvoje cimera koji su voljeli partijati. Dečko me nedavno ostavio. Nisam imala auto (očito!) i s novcem koji sam zarađivala,  jedva sam mogla pokriti stanarinu.

Moj san te godine je bio upisati poznatu Bread Loaf radionicu pisanja, u planinama Vermonta, na kampusu Middlebury Collegea. To bi bila moja prilika za učenje od uspješnih, objavljenih autora i za druženje s agentima i urednicima. Također, imala bih priliku raditi na svojim kratkim pričama i možda pronaći svoje pleme. Najbolje od svega, radionica bi me na 6 tjedana izvukla iz grada u periodu onih najtoplijih i najjadnijih ljetnih dana u New Yorku.

Međutim, problem je bio sljedeći – nisam si mogla priuštiti kotizaciju.

Kotizacija je bila nevjerojatno skupa. Moja jedina opcija je bila prijaviti se za jednu od dvije stipendije koje su bile ponuđene te godine. Dobitnici stipendije bi mogli pohađati radionicu…ali, postojala je “caka”: istovremeno bi u tom istom odmaralištu morali raditi kao konobari (ironije li). Drugim riječima, da sam dobila stipendiju, morala bih doslovno posluživati druge polaznike koji su bili dovoljno bogati da si priušte kotizaciju.

NEMA PROBLEMA.

Tjednima sam pisala prijavu za stipendiju. Sjećam se da sam motivacijsko pismo završila rečenicom: “Možda nisam najbolja spisateljica koja se ikada prijavila za ovu stipendiju, ali mogu garantirati da sam najbolja konobarica.” Bila sam uvjerena da će odabrati baš mene, ako ništa drugo, onda samo zbog te rečenice.

Ipak – nisam bila primljena.

I, znaš li što sam napravila sljedeće?

Nisam otišla.

Nisam otišla na Bread Loaf, iz istog onog razloga zbog kojeg se nisam prijavljivala za fakultete i iz istog onog razloga zbog kojeg nisam putovala Europom ili živjela u boljem stanu – nisam si to mogla priuštiti.

Umjesto toga, ostala sam u East Villageu tijekom tog neopisivo vrućeg ljeta, gledala sam kroz prozor u taj prokleti cigleni zid, slušala sam svoje cimere koji su se opijali u stanu, radila sam u toksičnom restoranu sa zlim šefovima…i pisala.

Nikada nisam prestala pisati.

I znaš li što se čudesno dogodilo do kraja te godine?

Ništa. Apsolutno ništa čudesno se nije dogodilo.

Do kraja te godine, i dalje sam bila neobjavljena spisateljica koja je radila kao konobarica. I dalje si nisam mogla priuštiti Bread Loaf. I dalje me nisu htjeli na svom kampusu. Čak ni kao konobaricu.

Ali želim da nešto shvatiš – nikada nisam prestala pisati.

Danas na svom tavanu imam bilježnice i bilježnice ispunjene tijekom tih godina. Mnoge od tih priča će se kasnije pojaviti i u mojoj prvoj knjizi Hodočasnici.

Zapravo, te godine smatram najbogatijim i najvažnijim periodom u cijeloj mojoj kreativnoj karijeri. To je bio period u kojem sam tvrdoglavo i u potpunosti bila fokusirana na brušenje svog zanata – i radila sam to sama u maloj sobi, gledajući u cigleni zid, bez obećanja bilo kakve nagrade. Nitko osim mene nije bio zainteresiran za sadržaj tih bilježnica. Ne sjećam se da sam uopće očekivala da nekome bude stalo. Nije mi uopće padalo na pamet da bi još nekome trebalo biti stalo.

Samo sam nastavila pisati – i, s vremenom, postala spisateljica. Drugim putem.

Do dana današnjeg baš ništa ne zamjeram dobrim ljudima Bread Loaf radionice pisanja u Middleburyu. Oni su tog ljeta morali razmišljati o svom poslu – i nije bio njihov zadatak dati mi što želim. Kreiranje mog budućeg zanimanja je bila MOJA odgovornost, ne njihova.

Razumjela sam to čak i tada kao obična klinka.

Ako nekog drugog na ovom svijetu držiš odgovornim za svoj život, bilo koga tko nije TI – prestani.

Ne dopusti ničemu da te spriječi u upornom brušenju zanata.

(…)

Nadam se da te ova priča inspirirala jednako koliko i mene.

Navijam za tebe.

 

Recent Posts
Showing 2 comments
  • Helena
    Reply

    Vrh vrhova… vratila sam se ponovno na ovaj članak i mogao bi ići u favorite, ali cijeli je tvoj blog već skoro tamo 😉
    Volim što postojiš 😉
    P.S. super bi bilo imati odjeljak događanja gdje se mogu popratiti obavijesti o nadolazećim konferencijama i seminarima vezanim za karijere i poslovni uspjeh. Nama bez društvenih mreža je teže biti u toku i ne propustiti nešto zanimljivo 😉

    • Tea
      Reply

      Znaš šta ti jedna! <3 Već neko vrijeme obećajem sličan popis, ali i preusmjeriti najvažniju komunikaciju s najvažnijim (i najzanimljivijim) informacijama na newsletter. I mislim da sada mogu ovako javno obećati - bit će od jeseni (za sve one bez društvenih mreža). 🙂

Leave a Comment

Start typing and press Enter to search