Perfekcionizam – Ubojica snova

„Nema prostora za pogreške.“

„Vrlo dobro nije dovoljno dobro za mene.“

„Ili ću pobijediti ili se neću ni natjecati.“

 

Ja sam perfekcionist. Barem sam se tako definirala sve do jučer, kada sam pročitala niz ozbiljnih psiholoških i psihijatrijskih članaka na temu perfekcionizma i shvatila da postoje puno gori slučajevi od mog. I da se perfekcionizam javlja u više oblika, često i uz neke druge ozbiljne dijagnoze.

Wikipedia kaže sljedeće:

Perfekcionist je osoba koja teži savršenstvu i postavljanju nedostižnih standarda, što često dolazi u kombinaciji sa samokritikom i opterećenošću tuđim mišljenjem.

 

Da, svaki tekst pročitam najmanje pet puta u potrazi za tipfelerima prije nego što ga objavim. Da, blog sam pokretala više od godinu dana (domenu i hosting sam platila još u 2015.-oj godini). Ali prema svemu što sam u člancima pročitala, vjerujem da još uvijek svoj perfekcionizam držim pod kontrolom. I pokušavam iz njega izvući ono najbolje.

 

Perfekcionizam balansira na finoj granici između fokusa, predanosti i zadovoljstva s jedne strane i stagnacije, stresa i straha s druge.

 

Kao i sa svakom bolešću – perfekcionizam postaje problem kada ti počne štetiti ili te ograničavati u rastu, istraživanju i napretku. Jedna od najčešćih karakteristika perfekcionizma je izbjegavanje upuštanja u nove aktivnosti, baš zbog straha od neuspjeha. I to je tužno.

Imaš li ti aktivnost u kojoj se možeš izgubiti satima? Za mene je to pisanje. Što sam tijekom posljednjih šest godina uspjela zaboraviti. I ne bih se toga možda sjetila ni tijekom sljedećih šest godina da nisam uspjela staviti svoj perfekcionizam pod kontrolu. A u tome su mi pomogle sljedeće tri stvari.

 

Postavi ciljeve i rokove

Ništa nije savršeno. Ili je, ali rijetko. Da se mene pitalo, još uvijek bih birala ime bloga i dizajnirala ikonicu koju vidiš na kartici kada ti je TeaTime otvoren u pregledniku.

tab

Kao što sam spomenula, domenu sam platila još u rujnu 2015. godine. I onda je u rujnu ove godine došao zahtjev za obnovom domene, što se plaća. Otprilike u isto vrijeme sam našla i svoj popis ciljeva za 2015. godinu na kojem je lijepo pisalo: Pokrenuti blog. A ja sam se nalazila u rujnu 2016. godine. Što je značilo da je prošlo gotovo dvije godine od početnog cilja.

 

Što je bio znak da prestanem čekati na „pravi trenutak“ jer on očito neće doći.

 

Sljedeća opcija koju perfekcionist ima je odgađati aktivnost što je dulje moguće. Zbog čega sam odlučila čekati lijepi, okrugli, svježi 1. siječnja. I negdje u procesu čekanja sam shvatila da se blog neće sam od sebe pokrenuti ni 1. siječnja ove, niti 1. siječnja sljedeće godine. Umjesto toga zadala sam si rok da do kraja listopada prvi post mora biti “gore”.

A onda sam to podijelila sa svim bliskim ljudima koji su mi u redovitim vremenskim razmacima stvarali grižnju savjesti. I tako je Kriza dvadesetih godina ugledala svjetlo dana 30. listopada (neka uđe u zapisnik – 1 dan prije isteka roka). Ono što me motiviralo da dođemo i do ovog sedmog posta je također vrlo jednostavan cilj – objaviti tri posta tjedno. Svaki ponedjeljak, srijedu i petak kliknuti na publish.

Osim postavljanja jednostavnog cilja (s rokom), jako je važno da to bude cilj na koji možeš utjecati. Ja bih si na primjer mogla kao cilj zadati broj komentara na postu ili broj lajkova na Instagramu – ali to je nešto na što u ovoj fazi ne mogu (ili ne želim) utjecati.

Zato samo pišem i slušam Marie i njen savjet: Hit it, hit that publish button now!

 

Uskladi očekivanja

Ovaj korak je bio važan. Bez njega ne bih nikada kliknula publish, uz sve rokove, ciljeve i ogromne količine grižnje savjesti. Jer prvi post nikada ne bi bio dovoljno savršen.

Morala sam posjesti samu sebe i obaviti sa sobom „the talk“. Tea, slušaj, taj tvoj prvi post ne mora biti ni zanimljiv, ni pametan, ni duhovit. Od njega se samo očekuje da izađe u svijet. Točka.

Trudim se da svaki post bude bolji od prethodnog i da ti donese nešto korisno. Ali ne očekujem od njega da bude i zanimljiv i pametan i duhovit u jednom. Ni prinčevi na bijelom konju to nisu.

striveforprogressnotperfection

 

Samo počni

Bez obzira hoćeš li slušati Nike i njihov slogan Just do it ili Marie i njen video Why It’s Smart To Start Small and/or Sucky – samo počni.

U cijelom procesu istraživanja i traženja inspiracije sam se nagledala motivacijskih videa i citata (i zato sada imam cijelu bazu sadržaja koji želim podijeliti s tobom). Ali danas, nakon svih tih videa i citata, Tea Time izgleda isto kao što bi izgledao i prije godinu dana. Usprkos svom tom „istraživanju tržišta“.

Zato za ovaj korak nemam posebnih savjeta ili alata koji ti mogu pomoći. Ovaj korak je samo na tebi. I na meni. Jer veliki broj ciljeva na mom popisu još uvijek čeka svoj red. Samo počni.

 

Ako te zanima više o ovoj temi ili nisi siguran pronalaziš li se u rečenicama s početka priče, ovdje je članak koji otkriva 11 znakova perfekcionizma. Ujedno je i prvi u seriji od tri članka koji dublje ulaze u samu problematiku.

A sada pitanje za tebe: Kako se ti boriš sa svojim perfekcionizmom?

 

Želim ti uspješan, produktivan i kreativan ponedjeljak. I držim fige da već danas počneš s tim projektom koji odgađaš mjesecima. Ja ga prva želim vidjeti kada ugleda svjetlo dana!

 

potpis_web

Recent Posts
Showing 5 comments
  • Nina
    Reply

    Uf, ja sam definitivno zapela u fazi odgađanja. Čekanja pravog trenutka, spremnosti. Kad još malo narastem i naučim i usavršim i bude bolje i još samo malo….rupa bez dna.
    Ne borim se ja s tim, nego život koji ne čeka moj perfekcionizam da se dovede u red, on ide.
    Vjerujem da si čula za SMART postavljanje ciljeva, a ako nisi, prouči. Jednostavno je, a korisno, ipak je vrijeme za listu 2017.! 😀

  • Marta
    Reply

    Da, da, tocno to. Recovered perfectionist ovdje. Vec par godina muku mucila s tim i onda naravno, zivot te stavi u situaciju gdje dobijes posao u kojem si okruzen – perfekcionistima! Malo je reci da je to radno okruzenje slicno nocnoj mori, osim sto shvatis, ti uopce nisi toliko bolestan, kako si i navela u clanku. Drago mi je da sam naletila na ovaj clanak, kao novopeceni bloger takoder nailazim na vlastiti otpor u obliku starog prijatelja perfekcionista. Samo, on i ja se sad dobro poznajemo! 🙂 Puno srece i samo tako naprijed, citamo 🙂

    • Tea
      Reply

      Drago mi je što ti i stari prijatelj dobro surađujete, jer bi mi bilo žao da tvoji tekstovi zbog njega nisu izašli u svijet. Jer su divni! Pratim svaku novu objavu. 🙂

  • Ana
    Reply

    Ja imam suprotan problem – uopće nisam perfekcionist. Uopće ne obraćam pažnju na detalje, kad zabrljam nije mi stalo niti osjećam grižnju savjesti po tom pitanju, vrlo sam opuštena po pitanju posla, uz stav – eh, što se sad može. Bitno mi je da je nešto brzo, a ne detaljno odrađeno. Dakle, nikako se ne nosim sa svojim perfekcionizmom – nemam ga 😀 Što je s nama antiperfekcionistima?

    • Tea
      Reply

      Kao i s perfekcionistima – iskoristi pozitivne strane i smisli strategiju kojom ćeš kontrolirati “negativne”. Kao prvo, super je, što za razliku od perfekcionista, nikad nećeš zapeti i zbog straha stajati na istom mjestu. 🙂 A što se tiče “brzopletosti”, uvedi osobna pravila, tj. razinu kvalitete koju očekuješ od sebe u svakom trenutku. Na primjer: Niti jedan mail neću poslati bez 2 čitanja. “Osobna pravila” su odličan način za mijenjanje navika i stjecanje povjerenja u sebe. 🙂

Leave a Comment

Start typing and press Enter to search

microphoneThank you bottle