Nisi lijen. Samo ti je predobro.

Ovo nije članak o post blagdanskoj depresiji. Ovo je članak o lijenosti.

 

Kako preživjeti najdepresivniji mjesec u godini?

Možda je ovaj članak trebao biti objavljen prije 25 dana. Sad smo ionako već na samom kraju ovog dugog i depresivnog mjeseca. Za samo nekoliko dana, zajedno sa suncem koje će izaći 1. veljače, probudit će se i naša produktivnost. Proljeće će biti blizu, Valentinovo još i bliže. Svi naši problemi će netragom nestati zajedno sa srijedom, 31. siječnja. Ili možda ne?

Imala sam najbolju namjeru pisati o siječanjskoj depresiji. Jer kome povremeno ne treba dodatna doza motivacije? Posebno početkom godine. I prije nego što nastavim, spomenut ću samo dvije stvari na tu temu.

  1. Drago mi je što se sve češće priča i piše o (kliničkoj) depresiji jer će to možda ohrabriti ljude da potraže pomoć.
  2. Siječanjska depresija je također stvarna pojava, a savjete o tome „kako ublažiti simptome“ možeš pronaći na blogu dvoje, meni jako dragih, ljudi: Tomislav Pancirov i Jovana Miljanović.

 

Ovaj članak je pak inspiriran trećom skupinom ljudi – ljudima velikih snova koji se „jednostavno ne mogu pokrenuti“. Njihovo stanje nije moguće objasniti medicinskim rječnikom niti imaju problem sa siječanjskom depresijom. Jer njih ta „depresija“ neobjašnjivo ulovi i drugim mjesecima u godini. Netko bi za njih rekao da su lijeni. Međutim, to je daleko od istine. Njima je samo (pre)lijepo u životu.

Prije malo više od četiri godine sam došla u Njemačku. Rujan je bio divan. Sve je bilo novo, uzbudljivo i izazovno. Radnim danima sam učila njemački, a vikendima sam putovala i istraživala grad s ostalim Erasmusovcima. Život je bio dobar.

A onda je došao listopad. Zajedno sa sivilom sjeverne Njemačke i početkom akademske godine. Njemački pristup predavanjima je sljedeći – ne moraš doći niti na jedno, sve do ispita u veljači ili ožujku. Nema zadaća i labosa. Teoretski, 5 mjeseci ne moraš izaći iz stana – što je tadašnja Tea odlučila iskoristiti u potpunosti.

Četiri tjedna sam provela gledajući serije do 2 ili 3 ujutro, da bih odmah nakon buđenja nastavila gdje sam stala. Fizička aktivnost se svela na odlaske do dućana, a druženje s ljudima na večernji Skype s D. Život nije bio dobar.

Kada bi me netko pitao, moj glavni problem je bila usamljenost i teška predavanja na jeziku koji ne razumijem. Tu verziju priče bi svaki amaterski psiholog nazvao depresijom. Međutim, jedino je moja cimerica znala stvarnu stranu te priče – meni je bilo predobro.

Zamisli sljedeći scenarij: Pred tobom je 20 tjedana bez ijedne obaveze. Teoretski ne moraš 20 tjedana izaći iz pidžame. Kiša pada svaki dan i proizvodi savršeni ritam koji je poznat samo onima koji su živjeli u potkrovlju. 10 sezona različitih serija te čeka na hard disku. Frižider je pun hrane, a u slučaju nužde, dućan je od tvog stana udaljen samo 30 sekundi. Nitko te ne zove, nitko te ne provjerava. Raj na zemlji.

Izdržala sam 4 tjedna. Jedan ekstrovert bi izdržao puno kraće.

 

Kako prepoznati da ti je (pre)dobro

Analizom svojih svakodnevnih izjava ćeš lako primijetiti kada ti u životu postane (pre)dobro. Na primjer, izjave poput sljedeće, su obično siguran znak da si duboko u comfort zoni:

“Pod stresom sam jer ne stignem kreirati sadržaj i za Instagram i za storyje i za Facebook i paralelno s tim snimati audio verzije članaka za podcast. I još napisati jedan blog post tjedno, poslati newsletter, povremeno objaviti live i snimati za YouTube.”

Zbilja? To su moji najveći problemi?

U ovu kategoriju ulaze i problemi s meteorološkim vremenom (pretoplo, prehladno, jugo, bura), kao i „nemam vremena ni za što“, ili pak „ništa mi se ne da“. Ne znaš što je pravi problem, dok nisi imao jedan…

 

Što sam naučila u Njemačkoj

Ta „depresivna“ četiri tjedna u Njemačkoj su me naučila dvije stvari:

  1. Moram naučiti sama sebi postavljati ciljeve
  2. Moram postati sama svoj izvor motivacije

Taj listopad prije četiri godine me natjerao da sljedećih 8 mjeseci u Njemačkoj disciplinirano i dosljedno gradim navike koje su zaslužne za to što sam danas ovdje. U Njemačkoj sam otkrila Kaylu, Marie i Setha i počela pisati Five Minute Journal. U Njemačkoj sam otrčala prvih 5 kilometara. U Njemačkoj sam naučila kako sama sebi priuštiti jedan, prijeko potreban, kick-in-the-butt.

 

Ako ti je život (pre)lagan – otežaj si ga

S faksa na posao. S posla na spavanje. Telefonski razgovori s istim ljudima i subotnje kave na špici. Sigurna rutina u kojoj nam je najveći problem – siječanj. I ružno vrijeme. I propale novogodišnje odluke.

Prije nekoliko mjeseci sam gledala jedan od Impact Theory videa u kojem je gost, inače znanstvenik, izjavio da se ljudski mozak razvija do 25. godine. Ukratko, nakon 25. godine smo „zapeli“ s onim karakternim crtama, manama i navikama koje smo do tog trenutka stekli. Zastrašujuće, zar ne? Međutim, ima i dobra vijest. Isti taj znanstvenik tvrdi da se i mozak odrasle osobe može drastično promijeniti, ali u „teškim okolnostima“. To ne moraju biti samo životne tragedije. Računaju se sve okolnosti koje su izvan naše comfort zone.

Taj video je razlog zašto sam se, tijekom siječnja, odlučila buditi u 5 ujutro – jer je teško.

 

Rješenje svih problema

Ovaj tekst je zapravo nastao samo sa jednim ciljem – da s tobom podijelim rečenicu. Ta rečenica uopće nije u skladu s mojim karakterom. Za početak – ja ne psujem. Barem ne kada sam u nekoj od “profesionalnih” uloga. Kao drugo, ja sam više tip za razumijevanje, empatiju i detaljne analize. Međutim, ta rečenica je u zadnje vrijeme postala moje rješenje za sve “ne da mi se” trenutke. Ona glasi:

Toughen The F*#! Up Buttercup

Ta rečenica nikada nije ono što želim čuti. Ali garantiram – niti jedna druga neće brže ušutkati glas u tvojoj glavi koji ti u pet ujutro govori da je vani hladno.

 

Znam. Ima teških dana. Ali su tu s razlogom. Za ostvarenje nekih ciljeva jednostavno moraš stisnuti zube i ostaviti srce na terenu (da iskoristimo trenutno aktualnu sportsku metaforu).

Keep calm and #TTFUBC!

 

Recent Posts
Showing 4 comments
  • Zimzeleni cvijet
    Reply

    Da, da, da… trebao je netko i to reći. Potpuno sam se prepoznala u tvom opisu. Živjela sam tako puno duže od 4 tjedna, možda čak i čitave svoje dvadesete jer sam bila bolesna i to je bila isprika za sve, prije svega za rad na sebi. Slobodnog vremena na bacanje, a nikada nisam ništa stigla. Nakon što sam rodila i ostala apsolutno bez slobodnog vremena jer osim muža koji radi nemam nikakve pomoći, da vidiš kako imam vremena za puno toga. Ne baš za sve što bih htjela, ali za ono što sam prije rastezala mjesecima danas napravim za pola sata. Multitasking, prioriteti i rad na sebi. Kod mene je rođenje djeteta bila ta drastična okolnost, odnosno ogroman izlazak iz comfort zone jer dijete ne pita i ne čeka. Hoće sve sad i odmah. Da se to nije dogodilo znam da bi i danas bila gdje sam bila sve ove godine (bolesna – ibs, nezaposlena i podstanar). Materijalno i fizički ništa mi nije nedostajalo, ali psihički sam propadala. Znala sam reći… bila sam takva jer sam si to mogla priuštiti, okolnosti su mi išle u prilog, ali eto dogodi se wake up call i život nam se promijeni iz korijenja. Srećom pa je to dijete, a ne neka rak ili neka teška bolest koja sve više pogađa ljude mojih godina i natjera da si poslože život.

    • Tea
      Reply

      Hej draga, hvala ti na dijeljenju. 🙂 Volim čuti pozitivne priče koje potvrđuju “da je sve moguće”, uz pravi mindset i puno truda. 🙂

  • Maria
    Reply

    Totalno se slažem i hvala ti na ovome! Upravo se na izazovima gradimo i postajemo još bolji. Nikad se ne trebamo bojati izazova i ignorirati ih, već preuzeti kontrolu nad svojim životom!

    • Tea
      Reply

      Hvala tebi! Znala sam da nas ima još sa sličnim stavom. 🙂

Leave a Comment

Start typing and press Enter to search

Productivity