Imaš pravo promijeniti smjer

Staneš, okreneš se oko sebe i zapitaš se – kako sam se uopće našao ovdje?

Većina ljudi tijekom svog života doživi barem jedan takav „kako sam se ovdje našao“ trenutak. Trenutak u kojem tvoj život ne sliči onome što stvarno želiš.


U ponedjeljak ujutro dok sam se spremala za posao slušala sam intervju u kojem Oprah razgovara s Michelle Obamom – ženom za koju danas zna cijeli svijet. Ista ta žena je puno godina ranije bila star-getter i box-checker da bi u jednom trenutku shvatila da cilj prema kojem ide GODINAMA – zapravo nije ono što želi.

I hated being a lawyer. I wanted a life, I wanted to feel whole.


Kako se nađeš u takvoj situaciji?

Ne znam za tebe, ali mogu ti ispričati svoju priču (koja je vrlo slična onoj Michelle Obame).

Oduvijek sam slušala pravila i slijedila upute. Jedno od prvih sjećanja koja imam je zabrinuto držanje dvije bočice u ustima 3 i pol godine mlađih blizanaca dok nam mama priprema doručak. Kažem zabrinuto, jer se točno sjećam fokusa s kojim sam pokušavala držati te bočice pod istim kutem pod kojim su bile u trenutku kad mi ih je mama prepustila.

Također, vrlo se lako naviknuti na pozitivan feedback okoline.

Ideš na natjecanje iz matematike? Bravo! Upisat ćeš MIOC? Bravo! Završila si razred s 5.0? Bravo! Upisat ćeš FER? Bravo! Pronaći ćeš dobro plaćen inženjerski posao? Bravo!

Ovo zadnje se skoro dogodilo. Za razliku od Michelle, ja sam svoj „kako sam se našla ovdje“ trenutak doživjela malo ranije.

Teoretski, ako si poslušan klinac koji sluša starije i sve ti ide od ruke, velike su šanse da ćeš slijediti upute sve do trenutka u kojem se tvoje želje više neće poklapati sa željama okoline. Jedino pitanje je – što ćeš u tom trenutku napraviti?


Jel te bilo strah?

Jel te bilo strah odbiti posao u struci? Jel te bilo strah održati prvi trening kao ne-psiholog? Jel te bilo strah objaviti prvi tekst na blogu?

Apsolutno!

Nakon objave prvog blog posta sam se doslovno sakrila ispod pokrivača i odlučila ne gledati društvene mreže do ujutro. Štoviše, i danas me malo strah novih poslovnih izazova. I znaš što se pitam u takvim situacijama – koja je alternativa?

Kad se nađeš u “kako sam se ovdje našao” situaciji, zapamti jedno – imaš pravo promijeniti smjer.


Jel ti žao?

Jel ti žao godina i novca i vremena koje si uložila u to da postaneš inženjerka? Apsolutno NE. Iskreno, ne znam što bih drugo studirala umjesto FER-a.

Ti ljudi, ti predmeti, ta iskustva – sve je to sastavni dio priče.

You are always becoming and these little moments are just part of the story.


Što će drugi reći?

I ti i ja znamo što će reći. Mama Michelle Obame je rekla: „Prvo zaradi novce, a kasnije brini o tome jesi li sretna.“

Znaš li što ću ti ja na to reći – koga briga?

Mogu s tobom dijeliti statistike i dokaze i uspješne priče kao u svim tekstovima do sada, ali u konačnici se odgovor na pitanje „što će drugi reći“ svodi na – koga briga?

Tko se, osim tebe, mora svakoga dana buditi na zvuk TVOG alarma, u TVOM krevetu i ići na TVOJ posao? NITKO! I zato – koga briga što će taj netko drugi reći?

If you don’t get out there and define yourself, you’ll be quickly and inaccurately defined by others.


Uspjeh je putovanje, a ne odredište

I u konačnici, znaš li što je motivirajuće? Činjenica da uspjeh nije linearan proces (kao što nas uče u školi).

Ako mi ne vjeruješ, pročitaj biografiju bilo koje osobe koju smatraš uspješnom. Uostalom, ne bismo čitali biografije kada bi one zvučale kao: i tako se Michelle Obama našla u točki A, a onda je tijekom sljedećih 200 stranica prošetala do točke B.

Život nije linearan. Godinama učiš matematiku, statistiku i elektromagnetska polja, da bi onda malo pisao i držao treninge. I tko zna gdje ćeš biti za 2 godine?

  • Činjenica da si godinama linearno išao u jednom smjeru – ne znači da je to vrijeme “bačeno u vodu”.
  • Činjenica da tek sada krećeš u drugom smjeru – ne znači da kasniš.

Računala „razmišljaju“ linearno, a mi imamo dovoljno računala. Poslovni svijet cijeni nelinearan način razmišljanja, nelinearne karijere i nelinearno iskustvo.

For me, becoming isn’t about arriving somewhere or achieving a certain aim. I see it instead as forward motion, a means of evolving, a way to reach continuously toward a better self. The journey doesn’t end.


Koji je sljedeći korak?

  1. Stani.
  2. Odgovori na pitanje TKO želiš biti.
  3. Napravi prvi korak u tom smjeru.

I ne planiraj predaleko. Jer ni ti ni ja ne možemo isplanirati sve dobre stvari koje će ti se dogoditi putem.


I ako želiš, pročitaj novu genijalnu knjigu Michelle Obame pod naslovom „Becoming“.

Now I think it’s one of the most useless questions an adult can ask a child—What do you want to be when you grow up? As if growing up is finite. As if at some point you become something and that’s the end.

Navijam za tebe.

Recent Posts
Showing 8 comments
  • K
    Reply

    super napisano! ja imam problem jer imam 37godina i još uvijek ne znam što želim, znam što ne želim! Završiš osnovnu, pa ti kažu nemoj u gimnaziju, bolje ekonomsku, slučajno da ne ostaneš trudna. Ajde upišem ekonomsku i nekako slijedom toga završim i ekonomski fakultet. Mogu reći relativno brzo pronalazim posao u struci, ne u Zagrebu,ne u Osijeku ili Rijeci već u jednoj općini za koju do tada nisam čula. Onda nema plaće po pola godine, ali misliš si biti će bolje, sva sreća što sam dobila otkaz, brzo sam se snašla i krenula u grad , ali onda tu pati obitelj. Da, u međuvremenu sam osnovala i obitelj. Pa se vratiš od kuda si krenula u taj grad i radiš posao koji te ne ispunjava, ali hej plaća je ok, svaki mjesec uredno sjeda i što ja tu mogu promijeniti. Znam da to ne bi, ne znam što bi. Živiš od danas do sutra, na žalost nema tu Kanara, Meksika, Bahama, Tajlanda , Kube i da ne nabrajam. Dva su kredita, jer halo danas svaki pravi Hrvat živi od kredita. Auto 17 godina star, razmišljaš kako kupiti neki mlađi za 50.000,00kn, ali kako god okreneš fali ti bar pola za taj auto. Onaj preko 10.000,00 eura, taj nemoj ni gledati. Kažu može i gore. Dok hodaš i dok si tu dobro je, ali može i gore. Ali može i bolje.

    • Tea
      Reply

      Razumijem da uvjeti nisu idealni i baš zato mi se jako sviđa tvoja zadnja rečenica: biti zahvalan za ono što imaš i istovremeno graditi “bolje”. Jedna mala promjena i dobra odluka dnevno. :*

  • Nela Stojanovic Muric
    Reply

    Toliko sam se pronasla u ovom tekstu – uvek poslusno dete, odlican djak koji se do sada nekako osecala izgubljeno! Razmisljas o promasenom zivotu i procitas ovo i shvatis da nisi sam u tome, da ima i drugih koji se osecaju slicno! Ovaj tekst mi je pravo osvezenje, i kao da je stigao u pravo vreme!! Hvala ti na tome!!!

    • Tea
      Reply

      Hvala tebi na dijeljenju! Odlična vijest je da nikad nije kasno promijeniti smjer. 🙂

  • Jelena
    Reply

    Predivan tekst!! Absolutno si me “oduvala”! Pozdarav!

    • Tea
      Reply

      Hvala ti Jelena, šaljem veliki (virtualni) hug! 🙂

  • RainMan
    Reply

    Slučajno, ni sam ne znam kako sam dospio na tvoj blog i na ovaj tekst…trenutno proživljavam ovo.. da li se okrenuti onom što voliš ili nastavit sa oni za što si se školovao godinam al to ne želiš….jebeno…strah od tuđeg mišljenja,… da te ne proglase budalom…završio građevinski fakultet al moja želja je da budem stolar…to mi jedino ispunjava …i jedino tu bi sretan išao svako jutro na posao…da ne morim više..hvala ti na tekstovima , ..primi veliku hugčinu ( hug-hugčina) od pokislog čovjeka

    • Tea
      Reply

      Hej pokisli čovječe, razumijem tvoju situaciju i uopće nije jednostavno donijeti tako velike odluke. 🙂 Uvijek sam za opciju “raditi po svom”, no postoji li možda mogućnost da prijelaz napraviš postupno? Kako ti to zvuči? Šaljem veliki hug nazad! 🙂

Leave a Comment

Start typing and press Enter to search

TeaTime blog na mobiteluTea on the sofa with a book Atomic Habits