Moj šef i ja

Potpisala sam ugovor o radu. I bilo je bajkovito. I svi su „živjeli sretno do kraja života“. Prva dva mjeseca.

 

Kao što je poznato svakome tko je ikada bio u vezi, prvih par mjeseci je čarobno. Sve je novo, hormoni rade svoje i ružičaste naočale su čvrsto na očima. Tako je bilo i sa mnom i mojim prvim poslom. Novi laptop, novi klijenti, nova plaća… Međutim, iako u vezama ta faza medenog mjeseca potraje i do godinu dana, u mom slučaju je trajala rekordno kratko – točnije, dva mjeseca. Razlog leži i u tome što sam već kao student radila u istoj firmi pa mi je manje toga bilo novo. Ali svejedno.

I tako je krenuo početak kraja. Sastanak na kojem me nitko nije „ni pogledao“. Pisanje beskonačnog izvještaja sa tog istog sastanaka. Dvosatno čekanje u pošti kako bih poslala fakture, da bi me sutra na stolu dočela nova faktura na koju se jučer zaboravilo.

Niz malenih situacija koje su dovele do pitanja poznatih svakome tko prolazi kroz krizu dvadesetih godina: Što ja tu radim? Koji je moj smisao? Što ja uopće želim?

 

Nakon samo godinu dana studentskog rada i dva mjeseca „za ozbiljno“ bila sam spremna otići. Što je važna i korisna informacija za poslodavce, tzv. starosjedioce, ako je neki od njih slučajno zalutao ovdje.

Ako brzo premotamo vrijeme do današnjeg trenutka, i dalje vrijede tri činjenice iz prethodnog posta (ako ti činjenice nemaju smisla, pročitaj najprije prethodni post):

  • Sretna sam.
  • Donijela sam pravu odluku.
  • Mama je bila u pravu, ja stvarno nisam „tipičan inženjer“.

Dakle, u istoj sam firmi, s istim šefovima, radim isti posao i i dalje sam zadužena za slanje faktura (samo što sam otkrila da ne moram čekati u redu nego ih jednostavno mogu ubaciti u poštanski sandučić).

Ali od pitanja „što ja tu radim?“ sam došla do „sretna sam“.

 

Kako?

 

Prije svega, imam genijalne šefove. S kojima sam mogla, i mogu, otvoreno pričati o svemu. Kvalitetna komunikacija je po meni tajna svih odnosa. Koju nažalost nemamo sa svima. A često ju nemamo baš u poslovnoj okolini.

Što je i razlog zašto ti pišem ovo danas. Želim s tobom podijeliti pet savjeta koji su meni pomogli da izgradim bolji odnos sa svojim šefom i zahvaljujući tome postanem zadovoljna i sretna na poslu. Uzmi u obzir da iza toga stoje mjeseci razgovora. Ali ako sa svojim šefom ne možeš otvoreno razgovarati, pokušaj prvo s ovih pet savjeta. Možda baš to bude prvi korak prema izgradnji boljeg odnosa.

 

Uskladi očekivanja

Jesi li znao (vjerojatno jesi ako radiš u nekoj većoj firmi) da za dobro obavljen posao u firmi dobiješ trojku? Naime, od tebe se očekuje da ćeš kvalitetno odraditi zadatke koji ti stoje u ugovoru o radu. To je business as usual. Ali to nije nešto na temelju čega ćeš biti promaknut. Što je priča za neki drugi put.

Ono što ti želim danas pokazati je graf očekivanja.

odusevljenje

Kada ispuniš šefova očekivanja, on nije ni oduševljen ni razočaran, on je neutralan.

Tek ako napraviš nešto iznad njegovih očekivanja će on biti oduševljen i imati te potrebu pohvaliti.

Znaš to i po sebi. Kada na primjer platiš internetsku pretplatu za mobitel. Ako ti Internet radi, veza je brza i nemaš problema, nećeš pisati pružatelju usluge da si oduševljen cijelim iskustvom. Jer i očekuješ da internet radi. Ali ja bih na primjer bila oduševljena kada bi me nazvali i rekli da su primijetili da ne koristim pozive i poruke, ali i da mi treba više internetskog prometa te da mi za istu cijenu nude paket s manje poziva i poruka, a više interneta. E to bi bilo iznad mojih očekivanja.

 

Zbog toga je jako važno znati gdje se nalazi linija očekivanja tvog šefa. Ja svog sve češće pitam što očekuje kao rezultat nekog zadatka ili projekta. To je sasvim korektno pitanje, a meni pomaže jer sada jako dobro znam što moj šef od mene očekuje i kako to mogu nadmašiti.

 

Bonus savjet: Ako ti je neugodno pitati šefa uživo, možeš to napraviti i taktički, putem maila.

Marko,

samo da potvrdim što smo dogovorili na sastanku.

Do dogovorenog roka napravit ću to i to, nakon čega ćemo se naći i zajedno proći kroz rezultate. Ispravi me ako se nismo dobro razumjeli.

Pozdrav,

Ivana

Ne samo da ćeš znati što se od tebe očekuje, nego ćeš na ovaj način izbjeći sve moguće nesporazume. Vrlo korisna metoda.

 

Pitaj za prioritete

Svi znamo taj trenutak kada je broj zadataka koje imaš i broj sati koji ti treba da bi ih odradio veći od broja sati u danu. I onda, kao ja, pokušavaš stići sve napraviti odjednom, što nikada ne završi dobro.

Činjenica je da često, posebno na početku, nećeš znati širu sliku. I teško ćeš moći procijeniti što je važno ili važnije od drugih zadataka. I zato bi ti tvoj šef to trebao reći.

Moji to rade od početka i na tome sam im jako zahvalna. Shvate da imam previše toga istovremeno na tanjuru, posjednu me i kažu „daj da nabrzinu prođemo kroz zadatke da ti kažem što mi je hitno/važno“.

Ne samo da sam zahvaljujući tome pod manjim stresom, nego sam iz takvih razgovora vrlo brzo naučila što im je važno i kako razmišljaju – neprocjenjivo.

Sažetak: Kada imaš previše zadataka na tanjuru, zamoli šefa da ti ih poreda po prioritetima. Možda mu to u početku neće biti prirodno, ali vrlo brzo će i on početi uviđati prednosti takvog pristupa.

 

Redovito ga izvještavaj o statusu

S ovim smo imali najviše problema. Iako je to nešto što sam naučila još u eSTUDENTu, na poslu mi nije došlo prirodno.

Moja logika je: ako šutim, zadatak je ili gotov ili ide po planu. S tim da nisam uzimala u obzir da je šef tijekom cijelog procesa vrlo nervozan jer ne zna što se događa: „Ne osjećam se ugodno kada ne znam status.“

Sada svaki dan dobije kratki dnevni izvještaj. I svi smo mirniji.

 

Dođi s rješenjem, ne s problemom

Ako pitaš šefove, ovo im je jako važno. “Pokazuje odgovornost i preuzimanje inicijative.” Usto šefa izvještavaš o statusu na vrijeme i daješ mu priliku da ti presloži prioritete.

Umjesto: „Petra, onaj alat u Excelu ne radi.“, pokušaj sa: „Petra, onaj alat u Excelu ne radi, ali predlažem da radim na tome do sutra, a ako ne proradi, zamolim Maju za pomoć.“

I sve što Petra mora na to reći je: Može!

 

Sve zapisuj

Ako si pročitao post s početka priče, onda znaš da ja jako volim popise, liste i bilježnice svih veličina i oblika. Zato mi zapisivanje na sastancima, ali i tijekom cijeloga dana, dolazi prirodno.

Ali nisam znala koliko je zapisivanje dobar alat za izgradnju odnosa sa šefom. Naime, kada zapisuješ dok tvoj šef priča, ne samo da pokazuješ odgovornost i gradiš povjerenje, nego mu pokazuješ da ti je važno to što priča.

Sigurna sam da znaš taj osjećaj. Recimo da si na druženju ili sastanku i nakon tvog monologa netko od tvojih prijatelja kaže „moram si to zapisati“. Osjećaš se dobro jer si nekome pomogao i rekao nešto korisno. Isti taj osjećaj ima i tvoj šef kada priča o projektu ili ti objašnjava detalje zadatka, a ti uzimaš olovku u ruku.

 

Svaki od ovih pet savjeta pomogao je meni i mom šefu da se bolje razumijemo i budemo produktivniji.

I naravno, na kraju, tvom šefu je važan posao i zadovoljan klijent. Čim sam fokus prebacila sa sebe na posao i klijente, automatski sam postala produktivnija i zadovoljnija. Ali o tome ću ti još pričati.

 

A sada pitanje za tebe: Kakav je tvoj odnos sa šefom? Ako imate dobar odnos, kako ste došli do toga? Sigurna sam da tvoja priča ima potencijal da pomogne nekom drugom. Podijeli je!

 

Želim ti ugodnu radnu okolinu i što bolji odnos sa šefom. Odnosi su dvosmjerni i uvijek postoji nešto što ti možeš napraviti / promijeniti / popraviti. Preuzmi odgovornost za svoje zadovoljstvo, sreću i karijeru!

 

potpis_web

Recent Posts
Comments
  • Nina
    Reply

    Da! Zapisujte, definitivno daje ozbiljniji, zainteresiraniji i odgovorniji dojam. To govorim iz pozicije zaposlenika, gdje je moj bivši šef uporno to forsirao i dijelio okolo papire i olovke kad god bi bila neka edukacija. Živciralo ga je vidjeti ljude kako samo bleje i klimaju glavom kao da će sve zapamtiti. A jednako tako govorim iz pozicije nekoga tko je obučavao druge pa bih ostala svaki put paf kad bih vidjela da osoba ništa ne zapisuje. Čak mi nisu djelovali samouvjereno kad da će sve zapamtiti, već kao da ih je briga hoće li išta zaboraviti.
    Iako, kolege su moje zapisivanje svega i “hodanje okolo s tom svojom bilježnicom” ismijavali i dobila sam opasku da “moram shvatiti da nismo više ne faksu i ne mora sve biti zapisano”. Ja se nisam dala i dan danas koriste moje skripte! 🙂

Leave a Comment

Start typing and press Enter to search